Radio je na gimnaziji u Splitu i Zadru, gdje se počeo baviti književnim radom. Dvije je godine proveo u Parizu i šest mjeseci u Veneciji, pripremajući profesorski ispit iz francuskog i talijanskog jezika, koje zatim predaje na zagrebačkoj realki (1879.-1883.). Tada se svojevoljno odrekao službe te se posvetio književnom i političkom radu kao Starčevićev sljedbenik. Bio je vođa tzv. “čiste stranke prava”, te njezin potpredsjednik. Niz godina bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik madžaronske politike. Uređivao je pravaške listove “Hrvatska vila” (1882.-1883.) i “Hrvatska” (1887.-1888.), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke.Za Kumičićevo formiranje kao pisca odlučno je prije svega njegovo seljačko podrijetlo, mjesto rođenja, a zatim i pripadnost pravaškom pokretu, koja se ogleda u neprikrivenoj tendencioznosti njegova književnog djela. Zbog eseja “O romanu” koji je napisao pod utjecajem Emila Zole, u svoje doba slovio je kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti.Pisao je romane, novele, drame, članke i eseje. Njegovi romani i novele obično se svrstavaju u tri skupine:U prvu skupinu spadaju romani i pripovijetke (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Sirota i dr.) u kojima na pretežno romantičan način opisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake.Drugoj skupini pripadaju tzv. gradski romani (Olga i Lina, gospođa Sabina) u kojima se naročito primjećuje utjecaj naturalizma.U trećoj su skupini povijesni romani (Urota Zrinsko-Frankopanska i kraljica Lepa). 

Djela: