Potresna svjedočanstva dvaju sudionika Domovinskog rata ostavila su snažan dojam na naše učenike, što se je dalo zaključiti po tišini u prostoriji knjižnice kojom su jedino odjekivali ponosni glasovi naših govornika, ispunjeni pravednim gnjevom, čuđenjem, ponekad i bijesom, ali i tugom i suosjećanjem.

Svjedočili su o događajima netom prije i poslije 13. prosinca 1991., o događajima toga dana te o zvjerstvima počinjenim u prethodna četiri mjeseca, koliko je trajala okupacija Voćina. Gospodin Darko Božičković je smirenim glasom, ali sa suzama u očima ispričao svoj osobni put tih mjeseci, dok je gospodin Ivica Đuzel bio ekspresivniji u govoru, a obojica su svjedočila isto- kako je ovo područje podnijelo najgoru i najtežu žrtvu u Domovinskom ratu.

Njihovo je predavanje govorilo o njihovoj osobnoj žrtvi te o htijenju, žaru i hrabrosti kojom su branili svoje, dok je istovremeno predstavljalo bolan, ali detaljan uvid u povijesne činjenice. Naime, masakr u Voćinu (i okolnim selima koja su bila naseljena hrvatskim stanovništvom) jedan je od najdokumentiranijih zločina koji su se dogodili u Domovinskom ratu, a za koji, usprkos dokazima, (još) nitko nije odgovarao.

Što to točno znači, možemo provjeriti u spomenutoj knjizi i dokumentarnom filmu, ali možda je najbolje to čuti iz njihovih usta (a i iz njihovih srca) da bismo zbog tuge spustili pogled, ali i visoko podignuli glavu zbog ponosa na naše branitelje.