Osnovna škola Eugena Kumičića

Veliki ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj u svojoj noveli Smrt Ivana Iliča opisuje moskovskog suca koji je cijeli život mrzio i prezirao svoj posao, a i svoju suprugu koja ga je uvijek tjerala i gurala da ga radi jer je biti sucem bila stvar prestiža i društvenoga statusa. Na kraju svoga života, na smrtnoj postelji, Ivana za ruku drži supruga, a on izgovara teške riječi: „Što ako je moj cijeli život bio pogrešan?!“. Zatvorio je oči i preminuo.

Ne pitamo li se svi ponekad radimo li i živimo li dobro, ispravo; koja je naša svrha. Mnogi životni trenuci podsjećaju nas da ovdje nismo vječno te da si trebamo naći svrhu. Na ovu snažnu priču podsjetio me događaj opraštanja od dviju osoba koje odlaze u mirovinu nakon 43 godine radnoga staža, osobe za koje mogu zasigurno tvrditi da će, i ako si postave ovo pitanje, odgovoriti da njihov život i rad sigurno nije bio uzaludan.

Kada me naša ravnateljica škole gospođa Božica Majhen zamolila da napišem nekoliko riječi o djelatnicama koje završavaju svoj radni vijek, pitala sam se koju da prvo predstavi?! Naravno, krenut ću kako nalažu školska pravila: abecednim redom prezimena naših dragih kolegica.

Prva je gospođa Čović, Branka, defektologinja. Rođena je 23. kolovoza 1951. godine u Slatini, završila je studij defektologije, a u našoj školi, OŠ Eugena Kumičića iz Slatine, zaposlila se 11. prosinca 1973. godine gdje je radila do kraja svoga radnoga vijeka. Prvo i zadnje radno mjesto u trajanju od 43 godine! Kolegica Branka svoj radni vijek provela je radeći s najosjetljivijim skupinama društva, s djecom s poteškoćama u razvoju . Za svakog nastavnika radost je kada ima učenike posebno nadarene i talentirane koji osvajaju zavidna mjesta na mnogim natjecanjima, ali u radu s djecom s poteškoćama takav uspjeh se baš i ne smiješi. Ponekad je i mali korak u nekoj radnji, na primjer usvojeno obično vezanje cipela, znak velikoga napretka učenika. Kolegica Branka svojom je stručnošću, optimizmom, empatijom, strpljivošću, napornim i upornim radom i velikom humanošću pomogla svojim učenicima da ostvare najviše što mogu. Isus je rekao: „”Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“, a Branka je učinila mnogo, jako mnogo i zato joj svi od srca zahvaljujemo!

Novaković, Radoslavka rođena je 1. siječnja 1951. završila je studij engleskoga jezika te se 19. prosinca 1973. zaposlila na radnome mjestu nastavnika engleskoga jezika u Novoj Bukovici. 6. rujna 1974. godine prelazi u našu školu gdje radi do umirovljenja. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju za njene stanovnike otvaraju se mnogobrojne mogućnosti zaposlenja i promjene života, ali znanje stranoga jezika uvelike pomaže u takvim situacijama. Engleski jezik toliko je rasprostranjen u svijetu da bismo ga slobodno mogli nazvati drugim materinjim jezikom koji zaista spaja i ujedinjuje. Poznata je izreka: Koliko jezika govoriš, toliko vrijediš!, a naša kolegica svojim učenicima prenijela je znanje engleskoga jezika te im otvorila vrata svijeta. Uvijek smirena, jednostavna, pozitivna, draga i topla učinila je svoje radno okružje pozitivnim kako za učenike tako i za nas kolege.

I na kraju, želimo im mirne, zdrave i ugodne umirovljeničke dane sa svojim obiteljima i sjećanjima na nas, školu u koju su uvijek dobro došle!

Kaže se da svaka osoba treba ostaviti mjesto na koje je došla boljim nego što ga je našla, naše su kolegice ovdje ostavile i utisnule u mnoga srca znanje i čovječnost, a ima li ičeg većeg od toga?!

Od srca zahvaljujmo!

Melita Schmitz, kolegica, prijateljica